| < | rujan, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (1)
Opis bloga
Obožavam književnost i svoje ću zapise uglavnom posvetiti pročitanim knjigama i razmišljanjima o književnosti... Jer, kako bih pobjegla od problema, odlazim u neke druge svjetove i tamo tražim utjehu. Knjige su doista moji najbolji prijatelji!
No, osim književnosti, moje velike ljubavi su i glazba i film, stoga ću se s vremena na vrijeme osvrnuti i na te umjetnosti.
TRENUTNO ČITAM:
Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Idiot
Patnje mlade Wertherice
Dan Brown - Velika obmana
- 15:11 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
 Nakon „Da Vincijevog koda“, „Anđela i demona“ i „Digitalne tvrđave“, ovo je četvrta Brownova knjiga za kojom sam posegla. Ovaj put knjiga nije s tatine police, već s bratove. On voli te trilere, krimiće i slično, a meni ponekad dobro dođu za opuštanje. Brown standardno dobar, iako su mi teme bile dosta teške – politika, svemir, ocean... U vrijeme predsjedničkih izbora u SAD-u, NASA pronalazi meteorit u ledu, a nakon iskapanja slijedi veliko iznenađenje koje bi trenutnom predsjedniku moglo pomoći da ostane u Bijeloj kući. No, kako bi bili sigurni da se doista radi o onome o čemu NASA govori, predsjednik šalje pet civila da to potvrde, među kojima su i Rachel Sexton, kći drugog predsjedničkog kandidata, i Michael Tolland, znanstvenik. Ogromni su ulozi u igri, ne smije doći do pogreške, ali tim civila ipak otkriva neke nepravilnosti i tako im životi dolaze u opasnost. Brown uvijek radnju svojih romana smiješta u vrlo kratko vremensko razdoblje pa je tako i u „Velikoj obmani“ – radnja traje jedan dan. Dok sam čitala, imala sam osjećaj kao da gledam triler, sve ono što čini taj žanr Brown je vješto stopio u ovom romanu, jedino mi se kraj nije svidio, previše mi je patetike bilo i prebrzo se razvila ljubav ako uzmemo u obzir da radnja traje samo jedan dan... |
Bohumil Hrabal - Svaki dan čudo
- 19:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
 Poslije višegodišnje „šutnje“ izazvane poznatim događajima u Čehoslovačkoj 1968. godine, objavljene su tri nove Hrabalove knjige novela Šišanje (1976), Svečanosti visibaba (1978) i Tugovanje u stilu (1979). Iz tih zbirki kao i iz zbirki Biser na dnu (1963) i Čudni ljudi (1964) sam autor je načinio izbor za knjigu Svaki dan čudo tako da ona obuhvaća ne samo sve faze autorova stvaranja, nego, posredno, i gotovo čitavu njegovu bogatu biografiju. Mada sastavljena od proza iz različitih zbirki, ova knjiga djeluje cjelovito, a njeni pojedini dijelovi slijevaju se u jedinstvenu, majstorski iskazanu, pohvalu životu. Rijetko čitam kratke priče, obično dajem prednost romanima i, eventualno, poeziji. Hrabalovu zbirku pronašla sam na tatinoj polici s knjigama, između Kundere i Solženjicina. Isticala se zato što je bila manjeg formata, mekih korica i narančaste boje. Nisam se prije susretala s djelima Bohumila Hrabala; jedino što znam jest da je jedan od poznatijih čeških autora uz već spomenutog Kunderu, ali i Hašeka i Čapeka. Zbirka se sastoji od 34 kratke priče, a sve ih uokviruje početna i završna misao. U početnoj Hrabal govori kako je slijedio svoje srce i radio različite poslove kako bi se što bolje stopio sa sredinom i ljudima u njoj i tako bio svjedok različitih događaja. Možda sam zato, čitajući priče, imala osjećaj da je autor poznavao sve te ljude o kojima je pisao i da je svjedočio nekim od događaja koje je opisao, tim više što se pisac Hrabal pojavljuje i kao lik. Završna misao odiše nostalgijom za nekim prošlim vremenima, za djetinjstvom. Autor priznaje kako je u ovim pričama zaustavio lijepe slike, slike koje ne stare pa je tako i on ostao dječak. Većina priča pisana je u 1. licu jednine, naravno, u muškom rodu. No, onda negdje na polovici knjige počinje priča "Kosa i bicikl" koju pripovijeda ženski lik, kao i devet sljedećih priča. Sve su te priče povezane istom glavnom junakinjom, njezinim suprugom i njegovim bratom. Maryška je vrckasta mlada žena, bez dlake na jeziku, nestašna od djetinjstva i ima jako jako dugu kosu, tako da ju mora pridržavati u krilu dok vozi bicikl. Kroz većinu priča se, tipično za Čehe, provlači pivo. Ili likovi piju pivo, ili rade u pivovari... Mene se, ipak, najviše dojmila priča "Lucinka i Pavlinka" o gostioničaru i dvije crno-smeđe mačke. Uvijek padam na te tužne priče o životinjama.  Gostioničar Novak dopuštao je mačkama da ulaze u gostionicu, da sjede gostima u krilu i svuda su ga pratile. Sve je bilo divno i krasno dok se gostioničar nije morao odseliti. Mačke su ga čekale, no došli su novi vlasnici i mačke su opet htjele ući u gostionicu ali ti strani ljudi su ih otjerali i vikali na njih, udarajući nogama o pod, mačke su ponovo pokušale da im se približe, ta ranije su ih svi voljeli, bile su naviknute da ih miluju, ali ljudi su ih otjerali i Lucinka i Pavlinka su se sklonile u grmlje, pa ni to ljudima nije bilo dovoljno već su ih, kad su provirile iz grmlja, otjerali kroz grmlje u šumu. Hrabal je u ovoj zbirci donio opis češke radničke klase, a zadržavao se na neobičnostima samih likova, njihovih zanimanja i svakodnevice. Na kraju ipak nisam postala zaljubljenik u kratku prozu, no i ubuduće ću joj dati priliku. |
Anton Pavlovič Čehov - Tri sestre
- 14:43 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
 Rijetko čitam drame, zapravo, samo kad baš moram i s vremena na vrijeme neku Gavranovu. Ne zato što ih ne volim, nego zato što mi romani bolje leže, pružaju mi više, a i nekako mi je prirodnije pogledati dramu u kazalištu. U pisanoj drami dosta toga ostane nedorečeno, sve ono što bi inače prikazao glumac, ili bi u romanu bilo detaljno opisano. No, budući da sam se do sada s Čehovljevim dramama susretala samo dok sam iščitavala povijesti svjetske književnosti (u srednjoj ga školi, nažalost, nismo obrađivali), odlučila sam napokon uzeti u ruke tu njegovu najpoznatiju dramu i nisam se razočarala. Drama u četiri čina govori o obitelji Prozorov: sestrama Maši, Olgi i Irini i bratu Andreju. Glavni motiv koji ih sve pokreće jest Moskva. Naime, Prozorovi su se prije jedanaest godina doselili u neki provincijski gradić jer im je otac general dobio prekomandu. Otac je umro, a preostali Prozorovi kroz čitavu dramu teže Moskvi jer misle da će im se tamo ostvariti svi snovi. Ali kako se drama bliži kraju, tako i svi oni postaju sve svjesniji da se nikada neće vratiti u Moskvu... Maša je jedina udana sestra. No njezin muž, profesor Kuligin, uopće nije onakav kakvog ga je ona vidjela dok je bila zaljubljena u njega pa se Maša zaljubljuje u potpukovnika Veršinjina. Kada on na kraju odlazi, ona je napokon svjesna da će ostatak života morati provesti uz Kuligina i da će njezin san - Moskva - ostati neostvaren. MAŠA: Blago onome ko ne primećuje da li je sad leto ili zima. Da sam, čini mi se, u Moskvi - bila bih ravnodušna prema vremenu... Olga je najstarija sestra, predaje u gimnaziji i dosta joj je jednolične svakodnevice. Razočarana je kada sazna da je Andrej prokockao kuću pa se, zajedno sa sluškinjom, seli u školski stan. OLGA: (...) Ja nisam htjela postati ravnateljica, pa ipak sam postala. Znači da nikad neću biti u Moskvi... Irina spas vidi u radu. Prvo radi kao telegrafistica, a zatim je izučila za učiteljicu. U nju su zaljubljeni i Tusenbach i Soljini. Ona pristane udati se za Tusenbacha, iako ne iz ljubavi, no Soljini ga poziva na dvoboj i ubije ga. Tu je za Irinu kraj svim nadanjima da će otići u Moskvu. IRINA (jecajući): (...) Sve zaboravljam, svakim danom zaboravljam, a život prolazi i nikad se neće vratiti, nikad, nikad se mi nećemo preseliti u Moskvu... Vidim da nećemo... Andrej želi postati profesor na sveučilištu u Moskvi, ali baš kao ni njegovim sestrama, ni njemu ne ide onako kako je planirao. Više nije zaljubljen u svoju ženu Nataliju, ona ima ljubavnika, brine se o djeci, a Andrej kocka i zadovoljio se poslom činovnika. ANDREJ: Sjediš u Moskvi, u restoranu, u velikoj dvorani, nikoga ne poznaješ niti tebe itko poznaje, pa ipak se ne osjećaš stranim... A ovdje svakoga poznaješ i tebe svako poznaje, a opet si stran, stran... Stran i usamljen. I tako, dok svira glazba, vojnici odlaze, tri nesretne sestre stoje jedna uz drugu i svakoj je na pameti svoja briga... MAŠA: O, kako svira glazba! Oni odlaze od nas, jedan je otišao sasvim, sasvim, zauvijek, mi ćemo ostati same da započnemo život iznova... Treba živjeti... Treba živjeti... IRINA (spušta glavu Olgi na grudi): Doći će vrijeme kad će svi saznati čemu sve to, čemu te patnje, neće biti nikakvih tajni, a dotad treba živjeti... treba raditi, samo raditi! Sutra ću otputovati sama, učit ću djecu u školi i sav svoj život dat ću onima kojima je on, možda, potreban. Sada je jesen, skoro će doći zima, zapuhat će nas snijeg, a ja ću raditi, raditi... OLGA (grli obje sestre): Glazba svira tako veselo, čilo, i čovjek je tako željan života! O, bože moj! Proći će vrijeme i mi ćemo otići zauvijek, ljudi će nas zaboraviti, zaboravit će nam lica, glasove, neće znati koliko nas je bilo, ali će se naše patnje pretvoriti u radost za one koji će živjeti poslije nas, sreća i mir zavladat će na zemlji i ljudi će spomenuti lijepom riječju i blagosloviti one koji žive sada. O, mile sestre, naš život još nije svršen... Hajdemo živjeti! Glazba svira tako veselo, tako radosno i, čini mi se, još malo - i mi ćemo saznati zašto živimo, zašto patimo... Da nam je znati to, da nam je znati! (...) OLGA: Da nam je znati, da nam je znati! A da mi je znati i kakve su ostale Čehovljeve drame i da mi je znati kako izgleda izvedba ove drame... |
Momo Kapor - Foliranti
- 16:32 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
 Prvi susret s Kaporom bio je i više nego dobar i drago mi je što sam počela s „Folirantima“ jer sam i ja trenutno u tom studentskom razdoblju pa me nije hvatala nostalgija nego sam uživala čitajući i mogla sam se pronaći na nekim stranicama, iako se radi o nekom drugom vremenu... Knjigu sam dosta davno počela čitati, no nekako me te prve stranice nisu držale pa sam odugovlačila s daljim čitanjem. Zato sam zadnju trećinu „progutala“! Da poznajem Beograd, vjerojatno bih i više uživala; ovako je to za mene bilo kao čitanje o šetnji Parizom ili Londonom, isto toliko daleko i nedokučivo, iako sam jednom davno bila u Beogradu... Svejedno, to nije umanjilo moj konačni doživljaj romana! Roman je to o studentskim danima, prije svega o ljubavi i prijateljstvu, dok je studiranje tu samo u tragovima. Pripovjedač je ujedno i glavni lik koji je došao u Beograd ostvariti svoj san i postati redatelj, ali dobio je pljusku od velikog grada i nije se uspio ni snaći, a već je bio beskućnik. Preživljavao je uz pomoć prijatelja... Iako je jako dobar uvid u njega kao osobu, on se i sam pita tko je: Ko sam u stvari? Odakle potičem? Kako sam stigao ovamo? Brije se tuđim aparatom, koristi tuđu pastu za zube, spava u tuđem krevetu, bez prebijene pare u džepu. Ostali su mu njegovi snovi, ali ubrzo mu postaje jasno da se ni oni neće ostvariti... S Aletom i Mimom dijeli sve. Ale i on skoro su nerazdvojni prijatelji, to prijateljstvo čak ni Mima nije mogla uzdrmati, iako su ju obojica voljela. Mima je bila kao stvorena za zamršene odnose, uvijek spremna da proba nešto novo, u njezinom društvu nikad nije bilo dosadno, a ona sama imala je velike ciljeve i za sebe i za sve do kojih joj je stalo. No sumnjam da ju je išta od toga stvarno usrećilo. Pripovjedaču nedostaje njegovo društvo i godinama kasnije, dok sjedi u Kolarcu: — Jesu li ova mesta slobodna? — Nisu. Budim se i objašnjavam da očekujem prijatelje. Ali ja više nemam prijatelja. Slagao sam ih. Ne očekujem nikoga: njih dvoje stalno sede za mojih stolom — Mima Laševska i Ale. I kada god sednem za naš sto, oni su već za njim. Čekaju me.  Mima je „gurnula“ Aleta u filmski svijet u kojemu se on nije snalazio, niti je to želio. Trebao im je novac, ukazala se prilika i on je na kraju pristao. Tog aprila smo tako želeli da se jedanput rešimo bede i osećanja da smo progonjena ulična divljač! Danas mi je i smešno i tužno što smo želeli tako malo. Trebalo je želeti nemoguće. Sve! Nisu imali neke velike prohtjeve – bit će dovoljno ako podmire sve dugove i ako budu imali novac za hranu, piće i cigarete. A i što će više mladim studentima? Pripovjedaču, koji je donedavno filmski svijet dizao u nebesa, taj se isti filmski svijet zgadio u trenutku kada je došao s Aletom pred kapiju Filmskog grada: Ali ono što sam video pred kapijom Filmskog grada, to nije bio onaj film koji mi je pomagao da preživim, onaj film o kome sam sanjao! U mojim filmčugama nije bilo bede i poniženja, nije bilo vikinga i kupaca sa megafonom — sedeći u tami Kinoteke, razgovarao sam na ravnoj nozi sa najvećim svetskim režiserima, tražio im rupe u montaži, iznosio svoje poglede na umetnost, iznalazio duhovne sličnosti, ispitivao poreklo nekog kadra ili sekvence... A sada se, eto, ispostavilo koliko su u stvari svi oni daleko od mene. No bez obzira na sve to, nije mogao podnijeti to što se Ale uvukao u taj svijet, a on, koji je toliko žudio biti dio toga, sada je morao sjediti u smrdljivoj studentskoj sobi... Zavideo sam mu kao životinja što se nalazi na pravom mestu, tamo gde se zaista prave filmovi, mada nisam mogao a da Zlato Sider Valija ne smatram najnižim šundom i ne nazivam kičem! Ali to je već bila zavist. Slepa ljubomora, prikrivena drugarstvom. Baš mi je drago što si uspeo da se ubaciš! Baš mi je drago što si zaboravio da ćemo stanovati zajedno. Baš mi je drago što ševiš Mimu, u koju sam potajno zaljubljen. Baš mi je drago što me oboje strašno, ali strašno volite dok se tucate pokraj otvorenih prozora i jurite goli po Petronijevićevom vrtu. Dok se polivate šmrkom za zalivanje cveća. Baš mi je drago što stanujem u Krilu-F koje zaudara na kiseo kupus, mokraću i spermu ilegalnih drkadžija. Baš mi je drago. S druge strane, Aleta je proždirala sramota što se uvukao u film: Gledao me je ispod svoje maske kao iz neke veoma velike udaljenosti. Bilo ga je, izgleda, stid što ga vidim kostimiranog u kauboja. Tko zna, prijateljstvo možda ne bi preživjelo ni da se nije dogodila nesreća. Kao da su propadali temelji koje su zajedno izgrađivali. Nismo imali šta da kažemo jedan drugom. — Moram da idem... — rekao je Ale. — Ćao! Vratio se na onaj trem pognute glave, a ja sam zakoračio za njim. Hteo sam nešto važno da mu kažem, ne znam ni sam šta. I umesto da mu zavidim, bilo mi ga je nekako žao. Prodao se tom filmu da bi nas izvukao iz govana. |
Vladimir Nabokov - Lolita
- 16:23 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
 Kako vam se svidjela ‚‚Lolita''? Recimo da sam negdje na sredini. Jako mi se sviđa to na koji je način serviran psihološki profil glavnog lika i zbog pisanja u 1. l. jd. bio mi je nekako blizak (ne po načinu razmišljanja, nego kao da je tu negdje pokraj mene i ispovijeda se). Nije mi se svidjelo to što se stalno obraćao nama čitateljima. Kao da me je time htio pridobiti na svoju stranu. Kao da me je pokušao prevariti - da ga poželim osloboditi krivnje, a moj se zdrav razum probijao kroz njegove riječi i opravdanja i govorio mi da se ipak radi o zločincu (prije svega mislim na zločin koji je činio nad Lolitom, a ne na ono ubojstvo na kraju, zbog kojega mu je stvarno i suđeno). Dopada li vam se Nabokovljev stil pisanja? Većinu sam već objasnila... Možda bih mogla dati neki zaključak: istodobno se čitatelj poistovjećuje s glavnim likom (zbog stila pisanja u 1. licu), i gadi mu se (zbog razumijevanja samog sadržaja). Šta vam je posebno zaokupilo pozornost? Tek mi je zadnja trećina knjige postala stvarno napeta i te sam zadnje stranice "progutala". Onaj dio kad pokušava otkriti tko mu je "oteo" Lolitu, pa kad dobije njezino pismo, odlazi k njoj... Jednostavno ju nije mogao zaboraviti ni nakon 3 (?) godine. Nije mogao ostaviti sve tako kako je; morao je znati. Pa onda ono kada se osvrće na književnost - stvarno ima predivnih dijelova. Meni se najviše svidjela referenca na "Annabel Lee" Edgara Allana Poea. Isto je ime Humbertove trinaestogodišnje prve ljubavi, a čini mi se da je i to neka aluzija na Poea jer je i on oženio trinaestogodišnju Virginiju kada je bio u tridesetim godinama. Pa i ona promijenjena forma kako bi aludirao na velika imena u književnosti - npr. Ataturk Romb ili književnih likova - npr. Donald Otto Quij. Odlična igra riječima! E, i svidjelo mi se to što u opisivanju nekih eksplicitnih dijelova pripovjedač ne koristi ni jedan vulgarizam, a opet je svima kristalno jasno što se to točno opisuje. Šta vam se ne dopada? Već sam se osvrnula na stil pisanja koji mi baš nije najbolje sjeo. Osim toga, tu je i taj dosadnjikavi prvi dio knjige gdje mi je trebalo malo više vremena da uđem u čitavu priču, da razumijem likove. Nisu to zapravo nikakve velike zamjerke, ali ipak su mi s vremena na vrijeme malo smetale...  Kako ste razumjeli likove? Humberta možda i više nego što sam htjela... Na trenutke mi se stvarno gadio, ali opet... bez obzira koliko pedofilija bila tabu tema i koliko se svi mi zgražamo nad tim ljudima, on je "samo" bio zaljubljen. Da, bolesno je biti zaljubljen u dvanaestogodišnju djevojčicu, ali on i kad je htio, nije mogao protiv toga. Onaj dio kada opisuje svoju ljubav prema Annabel... ne znam je li on u tom trenutku traži neko opravdanje za svoje misli i postupke. Ako da, meni to baš nije bilo nešto uvjerljivo. No evo jedan citat o Humbertu koji sam izdvojila dok sam čitala: A ipak je Loliti bilo svega dvanaest godina i, ma što ja mislio o okolini i dobu (čak i vodeći računa o razuzdanosti američke djece školskog uzrasta), činilo mi se da se ta obijesna dječurlija počinje igrati bluda ipak kasnije, i u drugoj okolini. Stoga je (da nastavim nit svojih razmatranja) moralist u meni zaobilazio problem povodeći se za konvencionalnim shvaćanjem o tome kakve su dvanaestogodišnje djevojčice. Dječji psihijatar u mein (šarlatan, kao što i jest većina njih, ali to sad nije važno) prežvakavao je neofrojdovski gulaš i zamišljao sanjarsku i zanesenu Lolitu u "latentnoj" fazi djevičanstva. I, napokon, pohotljivac u meni (veliko i ludo čudovište) ne bi ništa imao protiv stanovite poročnosti kod svoje žrtve. Baš zbog ove riječi "pohotljivac", kako sam sebe naziva, čini se da je bio svjestan svega - koliko je to što radi (i misli!) grozno, a ta žudnja na kraju je ipak bila jača od svega. I još jedan citat: Ali, ako sam mogao da ne mislim na Trappa kao što nisam mislio ni na svoje nedavne grčeve na travi u Championu, nikako nisam mogao izići na kraj s jednom drugom mukom - što sam znao da mi je Lolita tako blizu, a opet tako užasno nedohvatna, i da je toliko volim, da je toliko volim baš uoči nove ere, kad je ona, prema mojim vračarskim proračunima, trebala prestati biti nimfica, prestati me mučiti... Dakle, kao što sam već rekla, mislim da je on nju stvarno volio. U nekim dijelovima govori o njoj s toliko nježnosti da to ne može biti samo pohota i strast. E sad, naravno, dolazi i Lolita, kao ne baš nevina djevojčica, koja je znala kako iskoristiti Humberta i koja je na kraju onako tužno završila, trudna sa 17 godina... |
Philippa Gregory - Druga sestra Boleyn
- 14:52 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
 „Druga sestra Boleyn“ privukla me je prije svega zato što me zanima razdoblje vladavine Henrika VIII, no dugo sam odgađala čitanje jer mi se prva knjiga Philippe Gregory koju sam čitala („Bijela kraljica“) nije nešto posebno svidjela. I ova je knjiga pisana u prvom licu jednine i ostavila je na mene vrlo sličan dojam, s tim što i dalje nisam izgubila zanimanje za Tudore i što ću svakako pogledati film Justina Chadwicka snimljen prema romanu.  Dakle, povijesna fikcija ispričana u 1. licu jednine, a pripovjedačica je „druga sestra Boleyn“, Mary. Da je ona malo bolje oblikovani lik, vjerojatno bi mi se i roman više svidio. Nisam uopće osjetila to što joj se događalo jer nije dobro izražavala osjećaje. Očekivala sam više ljutnje, ljubomore i borbe. Dobro, možda su bila takva vremena, možda je ona stvarno morala učiniti sve za obitelj, a sebe i svoje osjećaje staviti na zadnje mjesto, ali kada se već u romanu inzistira na tome da je Mary bila drukčija od Anne i Georgea, onda je to trebalo bolje izraziti. Ovako se čini da je jedino što ju razlikuje od sestre i brata to što se udala bez konzultacije s obitelji, što se udala jer je bila zaljubljena i to što je voljela svoju djecu, pa čak i žensku. S druge strane, ovo je roman o dvije vrlo snažne žene koje će učiniti sve da dobiju ono što žele. Mary – da dobije muža kojeg voli i da može biti sa svojom djecom; Anne – da bude kraljica, savršena i da joj se svi klanjaju i laskaju joj. Anne je ambicija ubila, no drago mi je da se o tome ne govori u romanu jer je to ipak Maryna priča. Tu povijesnu činjenicu svi znaju, a roman nam govori o tome kako je došlo do toga, naravno, uz maštu Philippe Gregory. Nazivaju ju kraljicom povijesnog romana, ali meni je na svakom koraku nedostajalo nešto više. Valjda zato što je to ono lako štivo koje čitam između dvije „teške“ knjige. |
J. R. R. Tolkien - Gospodar prstenova: Prstenova družina
- 11:11 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
 Ne znam trebam li se bojati napisati svoje mišljenje o ovoj knjizi da me ne bi napala horda Tolkienovih fanova... no „Gospodar prstenova: Prstenova družina“ nije mi se svidio. Možda sam knjigu trebala pročitati prije, ali nikako se nisam mogla natjerati. I sada sam se jedva odlučila na to, a čitanje je skoro bilo mučenje – petstotinjak stranica čitala sam skoro tri mjeseca! Valjda epska fantastika nije za mene. Više uživam u knjigama s razvijenim likovima, nego s razvijenim događajima uz stotine likova i mjesta radnje. Još sam prije toga pročitala i „Hobita“ kako bih bila spremna za čitanje ove trilogije. „Hobit“ je još bio nekako dječje razigran, no „Gospodar“ je isključivo za obožavatelje. Ja to nisam, a kako se čini, neću niti postati. Krenula sam s čitanjem zato što tu knjigu smatram dijelom opće kulture, a još više zato što ću jednoga dana možda biti profesorica hrvatskog jezika i književnosti i možda baš naiđem na neko dijete koje je zaluđeno Tolkienom pa mi se učinilo zgodnim da i ja saznam nešto o njemu i budem upućena u to što je i kako pisao...  Moram priznati da me je odbilo već ono što je Tolkien napisao u Predgovoru: Što se tiče nekog dubljeg značenja ili poruke, pisac nije imao ništa slično na umu. Ovo djelo nije ni alegorijsko ni aktualno. Dok čitam, volim tragati za dubljim značenjem. Ne za onim „što je pisac htio reći“, već za svojim značenjem; to ne mora biti točno, to je samo ono što za mene neka knjiga znači u danom trenutku. Značenje se može mijenjati ako knjigu pročitam više puta. Ali kad me pisac ovako upozori odmah na početku da nemam što tražiti u njegovom djelu, da je to samo gola priča... Samo sam automatski čitala, bez uživanja. Htjela sam što prije doći do kraja, ali ni to nije bilo lako.  Na stranu sad moj subjektivni doživljaj, Tolkien je doista stvorio novi svijet i pregršt likova koje ljudi obožavaju već godinama. Zavidim mu na toliko razvijenoj mašti i sposobnosti osmišljavanja mitologije koja je postala poznata skoro koliko grčka ili rimska. Još samo nedostaje da se proučava u školama. No, kao što sam već rekla, do mene taj svijet nije uspio doprijeti... |
Albert Camus - Kuga
- 18:35 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
 "Kuga" mi se jako svidjela :) Ako mi je „Stranac“ u top 5 najboljih knjiga, onda mogu „Kugu“ smjestiti u top 10 :) Valjda profesionalna deformacija, ali u romanu sam prvo zapazila formu. Naime, bilo mi je čudno što u nekoliko navrata pripovjedač o sebi govori u 3. licu jednine, a na jednom mjestu čak u 1. licu množine. Na kraju mi je postalo jasno zašto se Camus poigrao na taj način – pripovjedač je zapravo jedan od likova, doktor Rieux: Ova se kronika približava kraju. Vrijeme je da dr. Bernard Rieux prizna da je njen pisac. Kronika je druga stvar koja me je zaokupila. Kronika bi trebala biti tekst u kojem se bilježe događaji po slijedu u vremenu, i tako zaista jest u romanu, no kopkalo me to što već prva rečenica narušava pravilo da se u kronikama bilježe točni datumi ili godine: Neobični događaji koji tvore predmet ove kronike dogodiše se 194... u Oranu. Ako se dobro sjećam, u romanu se dalje uopće ne spominju godine, a dan i mjesec samo nekoliko puta. Radnja traje oko godinu dana, a prolaznost vremena mjeri se izmjenom godišnjih doba. A sada da krenem sa sadržajem. Kugu sam shvatila kao alegoriju rata, prvo zbog nagovještaja radnje u godinama Drugog svjetskog rata, a zatim i zbog samih likova i radnje pa i citata Daniela Defoea koji je poslužio kao moto romana: Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što je opravdano prikazati, ma koju stvar, koja doista postoji, nekom drugom koja ne postoji.  Doktor Rieux jedan je od onih dobrica koji će svima pomoći. On smatra da je njegova dužnost pomoći gradu (ili zajednici). O njemu ne saznajemo puno – žena mu je neposredno prije zatvaranja grada otišla na liječenje pa živi s majkom. Kuga i borba za život zbližila ga je s nekolicinom ljudi, a on je čitavo vrijeme predan svome zvanju. Ujedno je i pripovjedač pa sve što smo saznali, saznali smo kroz njegovu priču, gledano njegovim očima, ali objektivno, bez uplitanja nekih snažnijih osjećaja. Još se jedan lik upliće kao pripovjedač – Jean Tarrou. Njegove su bilješke ubačene u Rieuxovu kroniku u početku objektivne, a kasnije sve više dobijaju ličnu notu. On je jedan od onih koji tragično umire od kuge u vrijeme kada su ulice pune ljudi koji se raduju jer je opasnost od kuge prošla. Godinu je dana s doktorom ophodio bolesnike i uspješno odolijevao bolesti, a kada je sve završilo, nije imao vremena radovati se. Baš kao što, recimo, nakon rata ljudi stradaju od nagazne mine. Opasnost rata je prošla, ali nikada ne možeš biti dovoljno oprezan... Cottardu kao da je dobro došla kuga i stanje izoliranog grada. Njemu to koristi i čak se boji trenutka kada će sve prestati, kada će se vratiti u normalu. Kao što švercerima i krijumčarima ne smeta rat. Isusovac Paneloux mijenja svoja stajališta i zato je zanimljiv. U početku poziva narod da padne na koljena – previše su griješili pa ih Bog kažnjava kugom i oni tu ne mogu ništa, trebaju se samo prepustiti smrti. No kada svjedoči mukama dječačića oboljelog od kuge, koji na kraju i umire, i kada mu Rieux govori da je to dijete bilo nevino i da nije zaslužilo takvu smrt. Paneloux nakon toga u svojoj propovijedi govori da su putevi božji nedokučivi, a vjernik mora voljeti i ono što ne razumije. I sam je ubrzo umro... I u ratu se ljudi uvijek nekako okreću Bogu. Kada im sve nade potonu, kad misle da nema izlaza, dozivaju Boga. No ako je Bog iz nekog razloga poslao rat kao kaznu nekom narodu, zašto se onda ljudi brane? Ako su to zaslužili, zašto se ne prepuste i umru, nego se svim snagama bore za svoj život? Novinar (kao ratni izvjestitelj) Rambert slučajno se našao u Oranu baš u vrijeme kada je zavladala kuga i kada je grad zatvoren pa je morao ostati u nepoznatome, a čitavo je vrijeme žudio za ženom koju voli. Planira bijeg, stalno o tome razmišlja, no onda odustaje jer ga počinje biti stid. Rieux i Tarrou mu govore da nije sramota kada netko više voli sreću, na što će Rambert reći: Da, no čovjek se može stidjeti ako je sretan jedino on.  Našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme, no savjest mu ipak nije dozvolila da ostavi sve te ljude u mukama i patnji, a on da samo tako ode u bude sretan. Grand mi je nekako ostao misteriozan. Umjetnik koji traga za ljepotom stvarajući stotine verzija jedne rečenice u vrijeme nesreće. Onaj koji ne dopušta da ga dotakne sva ta bijeda u kojoj se našao. Piše, kako bi bar na trenutak pobjegao. Isto kao i u ratu: Sve što čovjek može dobiti u igri kuge i života, jest pamćenje i spoznavanje. I povijest se ponavlja: Slušajući radosnu ciku što je dopirala iz grada, Rieux se sjetio da je ta radost zapravo svagda ugrožena. Jer on je znao što nije znala ova radosna gomila, a može se saznati iz knjiga: da bacil kuge ne ugiba nikada; da se može desetke godina pritajiti u pokućstvu i rubenini, da čeka strpljivo u sobama, podrumima, kovčezima, rupcima i papirima i da će možda doći dan kad će na nesreću i pouku ljudi, kuga probuditi svoje štakore i poslati ih da uginu u nekome sretnom gradu. Ono što mi je bilo zanimljivo – pronašla sam u dvije rečenice Camusovog „Stranca“: Usred živahnog razgovora ona je spomenula neko nedavno uhićenje koje da je u Alžiru uzvitlalo dosta prašine. Radilo se o mladome trgovačkom činovniku koji je na plaži ubio nekog Arapina. Kako je samo majstorski jednostavno uklopio dio svoga stvaralaštva u novi roman! I za kraj još citat koji me podsjetio na Orwellovu „Životinjsku farmu“: U unutrašnjosti grada trebalo je također izolirati neke četvrti koje su bile naročito pogođene: iz njih će smjeti da izlaze samo oni stanovnici koji su u službi nenadoknadivi. Oni koji su tu živjeli nisu se mogli oteti dojmu da je ta mjera suvišno mučenje koje se vrši na njihov račun, a na stanovnike ostalih četvrti gledahu, svakako, kao na slobodne ljude. Ovi su pak nalazili u teškim trenucima utjehu u pomisli da su drugi još manje slobodni. „Ima sužanja koji su veći sužnji od mene“, glasila je uzrečica koja je sažimala jedinu moguću utjehu. Ovdje je riječ o slobodi, dok Orwell govori o jednakosti: „Svi su jednaki, ali neki su jednakiji od drugih“. |
Jean-Paul Sartre - Mučnina
- 11:42 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
 Mučnina je filozofski roman pisan u obliku dnevnika. Na početku je Napomena izdavača u kojoj se obrazlaže da su to autentični spisi pronađeni među zapisima Antoinea Roquentina, slijedi List bez nadnevka (prva stranica dnevnika, nastala nekoliko tjedana prije nego što je Antoine počeo sustavno voditi dnevnik), a potom cjelovit Dnevnik.  Kako sam ja doživjela roman? Budući da u romanu skoro da i nema neke radnje, bilo ga je malo naporno čitati, a budući da se radi o filozofskom romanu-eseju, trebalo ga je čitati polako i puno razmišljati o pročitanome. Zato mi je i trebalo dosta vremena da završim s čitanjem. Ali vrijedilo je... Što se dnevničke forme tiče, mislim da je to bio pravi način da se napiše književno djelo filozofske tematike jer smo tako nesmetano mogli pratiti razvijanje različitih mišljenja Antoinea Roquentina. Izdvojit ću nekoliko, za mene, ključnih riječi ovoga romana: prošlost, uspomene, postojanje, opstanak, samoća, sloboda i mučnina. Prošlost. Pišući knjigu o markizu de Rollebonu, Antoine zadire u tuđu prošlost, pokušava saznati sve o markizu, čita njegova pisma... S druge strane, svoju prošlost nikako ne može uhvatiti, tj. ne može ju verbalizirati. Prošlost, to je raskoš, koja pripada samo posjednicima. Gdje ću pak ja očuvati svoju? Čovjek ne sprema svoju prošlost u džep, mora imati kuću da je u njoj razmjesti. Imam samo svoje tijelo: čovjek sasvim sam, sa samim tijelom ne može zadržati uspomene: one bježe iz njega. Ne bih se smio tužiti; htio sam samo biti slobodan. I eto; moja je prošlost sada još samo golema rupa. Prošlost nije postojala. Ni najmanje. Ni u stvarima, čak ni u mojoj misli. Ja sam doduše već odavno shvatio, da mi je moja umaknula. Uspomene. Isto kao i prošlost, i uspomene mu izmiču. Zapravo, on uporno govori kako ih i nema. No ipak bih rekla da je Anny jedna njegova lijepa uspomena, svi oni trenuci koje je proveo s njom, a isto tako i njegova putovanja, fotografije i razglednice koje čuva... Antoine uspomene drukčije tumači i ograničava ih samo na svoje tijelo. Nisam nikada tako snažno kao danas osjetio da nemam tajnih dimenzija, da sam ograničen na svoje tijelo, na lagane misli, koje se podižu iz njega kao mjehurići. Izgrađujem svoje uspomene svojom sadašnjosti. Odbačen sam, napušten u sadašnjici. Uzalud kušam stići prošlost: ja ne mogu izmaknuti sebi. Moje su uspomene kao zlatnici u vražjoj kesi: kada su je otvorili, u njoj nađoše samo uvelo lišće. Postojanje. Ovo je svakako središnji problem romana. Glavni lik previše razmišlja o smislu svoga postojanja, poistovjećuje sebe s kamenom, biljkama i govori o svom životu kao pukom slučaju. Žao mi je što u školi nisam imala Filozofiju jer bih se sad sigurno raspisala više o ovoj temi, no svejedno, bilo mi je zanimljivo kako se u nekoliko navrata vrti Decartesova misao: „Mislim, dakle jesam“, ali kao da se ironizira u ovom romanu jer Antoine zapravo pati zbog tolikog razmišljanja o postojanju. Ja. Tijelo živi samo od sebe, kada je već jednom počelo. Ali misao – nju nastavljam, nju odvijam ja. Ja postojim. Ja mislim, da postojim. Oh, taj osjećaj postojanja je dug zmijast papir u koturu – a ja ga razvijam, sasvim polagano... Kada bih se mogao spriječiti da mislim! Nastojim, uspijevam: čini mi se, da mi se glava ispunja dimom... i eto nanovo počinje: „Dim... ne misliti... Ja neću misliti... Ja mislim, da neću misliti. Ne treba da ja mislim, da ja neću misliti. Jer je još i to misao.“ Dakle završetka neće biti nikada? Moja misao, to sa ja; eto, zašto se ne mogu zaustaviti. Postojim po onome, što ja mislim... a ja ne mogu da prestanem misliti. Ja jesam, ja postojim, ja mislim, dakle jesam: ja jesam, jer mislim; zašto mislim? neću više misliti, ja jesam, jer mislim da neću da budem, ja mislim, da ja... jer... puh! Utorak Ništa. Postojao.  Opstanak. Pojam je usko vezan uz postojanje. Održanje života. Dakle, ne samo jednostavno postojanje, nego i borba za to postojanje. Antoine u jednom trenutku za svoje opravdanje opstanka navodi de Rollebona. Oživljavanjem pokojnog markiza, on i sebe drži na životu. No i on ga na kraju počinje gušiti. Pomislili bismo da, u trenutku kada odustaje od pisanja knjige, može odustati i od svoga života. Antoine ipak na kraju pronalazi način kako prevladati besmislenost svoga postojanja. Umjetnošću. Moj me je opstanak počinjao ozbiljno zapanjivati. Nisam li ja jednostavna prividnost? - Naime, mislim, rekoh mu u smijehu, da smo svi mi, koliko nas ima, zaokupljeni time, da jedemo i pijemo da bismo sačuvali svoj dragocjeni opstanak, a da međutim nema ništa, ništa, nikakvoga razloga za postojanje. Ja se bojim opstanka. Samoća. U čitavom romanu, osim Antoinea, jedini su likovi Samouk i Anny. Svi ostali samo su epizodni likovi koje Antoine sreće u kafanama, u knjižnici, na ulicama... Nije govorljiv, prepušta se svojim ubojitim mislima. S druge strane, i kad govori s ljudima, oni ga uglavnom ne razumiju ili ga ne znaju slušati. Zato on piše dnevnik. Tamo može zapisati svaku svoju misao bez bojazni da će ga itko osuditi. Ali ja živim sam, potpuno sam. Nikada se ni s kim ne razgovaram; ne primam ništa, ne dajem ništa. Po prvi put meni je tako dosadno, što sam sam. Htio bih govoriti s nekim o onome, što mi se događa, prije nego što bude prekasno, prije nego što postanem strašilo za male dječake. Htio bih, da Anny bude tu. Sloboda. Nekako me fasciniralo, iznenadilo, to što glavni lik stavlja znak jednakosti između slobode i smrti. Onda sam počela razmišljati o slobodi i shvatila da je, koliko god mi govorili o tome da smo slobodni, teško biti stvarno slobodna. Uvijek nas nešto veže. A Antoinea je vezala njegova misao, njegovo traganje za smislom. Slobodan sam: više mi ne ostaje nijedan razlog da živim (...) Sam i slobodan. Ali ta sloboda malko je nalik na smrt.  Mučnina. Od prvih do posljednjih stranica dnevnika, Antoine Roquentin zarobljen je Mučninom. Tek kad joj se potpuno prepusti, kada shvati da je Mučnina on, može nastaviti živjeti, može nastaviti pisati i u pisanju naći spas. Ne ide! Ne ide nikako: obuzima me gađenje. Mučnina. A ovaj put ima neka nova okolnost: ona me je spopala u kavani. Kavane su bile do sada jedino moje utočište, jer su pune svijeta i dobro osvijetljene; više neće biti čak ni toga, kada budem mučen u svojoj sobi, više neću imati kamo da se sklonim. Njegova košulja od plavoga pamuka radosno se ističe na zidu čokoladne boje. Pa i to, i to izaziva Mučninu. Ili bolje to jest Mučnina. Mučnina nije u meni, ja je osjećam tu dolje na zidu, na ramenicama, posvuda oko sebe. Ona je jedno te isto s kavanom; ja sam u njoj. To je dakle mučnina? ta zasljepna očiglednost! Zar nisam sebi dovoljno razbijao glavu? Zar nisam o njoj dosta pisao? Sada znam: postojim, svijet postoji i ja znam, da svijet postoji. To je sve. Ali to se mene ništa ne tiče. Čudnovato je, da mi je sve tako ravnodušno: to me užasava. Mučnina me nije ostavila i ne vjerujem, da će me ona tako skoro ostaviti; ali ne trpim od nje, to nije više bolest ni prolazni nastup jakoga kašlja: to sam ja. Sve u svemu, roman o kojemu se može puno razmišljati, pisati, raspravljati, a uvijek će svaka misao ostati nedorečena jer su teme naprosto prevelike da bi ih se moglo zaokružiti na nekoliko rečenica i misli. No treba pokušavati... |
Intervju s Ana-Marijom Posavec
- 14:38 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Ovaj sam intervju radila kao seminarski rad za kolegij Teorija nastave govornoga i pismenoga izražavanja. Tema seminarskog rada bila je Intervju: zamišljeni/stvarni i mogla sam se odlučiti između dvije vrste intervjua. Odlučila sam se za stvarni intervju i za sugovornicu odabrala kolegicu Ana-Mariju Posavec. *** 1. 1. Mlada nada hrvatske književnosti Ana-Marija Posavec mlada je hrvatska spisateljica iz Belog Manastira, koja iza sebe ima već tri objavljena romana. Ovom prilikom govori o svom djetinjstvu, prvim književnim pokušajima, zrelijim radovima, inspiraciji, budućnosti... Ako na mladima svijet ostaje, onda će hrvatsku književnost, koja počiva na čvrstim temeljima, vrlo uspješno nadograđivati i dvadesetdvogodišnja Ana-Marija. Kada ste se ozbiljnije počeli baviti književnošću? Sa šesnaest mi godina objavljen je prvijenac – psihološka novela „Čelist“ na multimedijalnom CD-ROMU. Dvije godine nakon slijede ga dva ukoričena romana, a 2010. godine objavljen je zasad posljednji roman „Vincent“. Oduvijek sam ozbiljno shvaćala književnost, ali mislim da je 2006. godina ipak bila prijelomna godina u stvaranju. Tada sam dobila priliku susresti se s belomanastirskom i osječkom publikom te predstaviti svoje mladenačke uratke... Kakve uspomene nosite iz djetinjstva? Moje je djetinjstvo puno lijepih uspomena koje me vežu za Osijek u kojemu sam rođena i za Baranju u koju sam se, nakon ratnih događanja, vratila 1998. godine. Kao dijete voljela sam se igrati s vršnjakinjama, ali sam najviše bila očarana prirodom, slikovnicama, kasnije bajkama i djelima koja u sebi nose elemente fantastike. U kolikoj Vas je mjeri to oblikovalo kao osobu kakva ste danas? Sve je to imalo veliku ulogu u mom odrastanju i sazrijevanju. Knjiga mi je postala prva ljubav iza koje je odmah slijedila knjižnica i njezina bogata građa. Jeste li već tada maštali o tome da postanete spisateljica? Dok sam se upoznavala s različitim djelima određenih pisaca, možda sam i sama nesvjesno željela postati spisateljicom. Sve je krenulo iz običnih igara i osmišljavanja sudbina, oblikovanja likova u mašti i dijeljenju tih misli s najboljom prijateljicom Dorom. Tada mi je predložila da počnem pisati... 1. 2. Svaki je pisac jedan svijet Mislite li da se pisac rađa ili to postaje s vremenom i školovanjem? Smatram da se svaka osoba rađa s nekim talentom, predispozicijom da bude kreativan u bilo kojoj životnoj aktivnosti. Moguće je da se i pisci rađaju, ali bitno je da osobe koje posjeduju kvalitete to prepoznaju, kao i njihova okolina te da takve osobe dobiju odgovarajuću podršku. Svaki se dijamant brusi do savršenstva. Ipak, čovjek se stalno nadograđuje i ako odluči poraditi na onome što smatra svojim pozivom, postići će savršenstvo. Umjetnici se rađaju, ali pravi umjetnici postaju tek kad se sami izgrade i odaberu svoj put. Studirate Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Kako ćete u sebi pomiriti posao profesorice i spisateljice? Kada nešto volite i kada to živite ništa nije teško uskladiti i pomiriti jednu aktivnost s drugom. Najvažnije je znati što želiš i za to se boriti, biti uporan i imati strpljenja za nadolazeće uspjehe ili pak neuspjehe. Mislite li da se u Hrvatskoj može živjeti kao profesionalni pisac? Nažalost, ne. Kakav je općenito status mladih pisaca kod nas? Danas se često piscima nazivaju osobe koje to uopće nisu, i djela takvih novopečenih spisatelja bivaju nominirana za velike nagrade, kao što je npr. nagrada „Kiklop“. Pravom mladom piscu u Hrvatskoj izuzetno je teško pronaći svoje mjesto pod suncem jer mediji, koji ne prepoznaju važnost umjetnosti riječi, od književnosti stvaraju paradu. To je samo jedan od problema s kojim se susrećemo, ne samo ja, već i moji drugi kolege književnici. Drugi je problem taj što već postoji ustaljeni broj pisaca koji samo ponekad podržavaju ili, u većini slučajeva, ne podržavaju ideje i stvaralaštvo mlađih. Smatram da bi se upravo taj spisateljski krug trebao otvoriti mladima i da bi se stereotipno, usko gledanje na novo stvaralaštvo trebalo smanjiti. Svakom je piscu velika čast kada pred publikom izloži svoj rad, ali isto je tako važna dobra pohvala ili još bolja kritika nekoga tko je profesionalniji i tko iza sebe ima puno više iskustva. Stariji pisci na bilo kojoj književnoj sceni trebali bi biti primjer i mentori mlađima, njihov putokaz i smjernica strpljenja i stvaralaštva, a ne kamen spoticanja. Stoga smatram da bi prvo svi stupovi književnoga društva najprije trebali odrediti što će se u današnje postmodernističko vrijeme, u kojemu je sve dopušteno, smatrati književnošću i onima koji se trude stvarati prvenstveno zbog sebe, potom zbog drugih, dati priliku kojom će dokazati da su njihovi radovi vrijedni pažnje, kritike i svakako – čitanja. 1. 3. Plodno književno stvaralaštvo Za sve one koji još nisu pročitali Vaše romane (Prokletstvo ratnika, osveta Crnih udovica, Prokletstvo ratnika, otkupljenje grijeha prošlosti i Vincent), recite ukratko o čemu pišete. Moj se književni opus trenutno bazira na ujedinjavanju i prožimanju realističnoga i fantastike. Kao književnica volim reći da pišem o vilenjacima i kraljevima koji nisu sasvim magični i bezgrješni vilenjaci i kraljevi. Iznimno se trudim dokazati kako magija, mačevi, borbe i fantazija mogu ići rukom pod ruku sa snažnom psihologizacijom lika, odlukama, previranjima i prikazivanjem unutarnjeg svijeta likova. Također se bavim i pisanjem kratkih priča. Mislim da ih do sada u mom računalu ima i preko stotinu, a najvažnije je što su različitih tematika jer smatram da se književnik u današnjem dobu ne smije ograničavati. Moj tajni opus broji i intermedijalne, intertekstualne, transmedijalne i transtekstualne postmodernističke pjesame... Okušali ste se u nekoliko žanrova. U kojemu se najbolje osjećate dok pišete? Najviše stvaram u okviru fantastične književnosti s realističnim i gotičkim elementima. To naizgled zvuči poprilično nespojivo, ali kada se malo bolje pročitaju neki svjetski poznati romani i kanonska djela, sve to u većoj ili manjoj mjeri možemo prepoznati. Uostalom, najbolje se osjećam kada pišem u trenutku inspiracije, stoga ne mogu sa sigurnošću odrediti koji mi je žanr najdraži. Veoma volim fantastiku i goticizam, ali ne isključujem ni elemente erotske književnosti... Možemo reći da stvaralaštvo, vrsta i žanr ponekad ovise o danu. Koje Vam je književno razdoblje najbliže i zašto? Tri su književna razdoblja koja su mi najbliža i slijede odmah jedno iza drugoga: romantizam, realizam i moderna. Razlog je sasvim jednostavan – romantizam se okreće unutrašnjem, duhovnom svijetu čovjeka i raskida sa starom književnošću, realizam gordo, ponosito i snažno progovara o socijalnim neprilikama u realosti (posebno ruski realizam), dok se moderna vješto nadovezuje na romantizam, ali ublažava hiperbolizaciju i prodire u čovjekovu bit, snagu čovjekovih želja i slikanje neke čudesne stvarnosti, pa čak i one ružne. Uvijek naglašavam razliku između hrvatske i svjetske književnosti, pa tako i u analiziranju razdoblja – iako favoriziram podjednako i jednu i drugu, jer je jasno da i u hrvatskoj književnosti postoje jednako snažne spisateljske ličnosti, kao i u svjetskoj. Za koje književnike možete reći da su Vam uzori i što ste to naslijedili od njih? Marija Jurić Zagorka – moj je prvi i najsnažniji uzor iz ranoga djetinjstva. Fascinacija izazivanjem napetosti u radnji i likovima, za koje neki književni kritičari smatraju da su odviše plošni, ipak su bili dijelom književnosti s kojom sam se susrela u tinejdžerskim danima i koja me odmah oduševila. Neizostavna je tajna koju Zagorka uvijek njeguje, društveni slojevi koje diskretno kritizira, preodijevanja, otmice, tamnice... sve su to elementi koji se mogu pronaći i u mojim romanima, iako smatram da su upotrebljeni na drukčiji način. Drugi je moj uzor engleska književnica Elaine Cunningham koja me svojim radovima uvela u magični vilenjački svijet. Čitajući njezine romane pitala sam se kako bi izgledao moj magični, fantastični svijet, tko bi u njemu vladao i kako bi se tajne magija koristile. Još je jedan književni uzor koji utječe na moje stvaranje, a to je književni genije ruskog realizma – Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Dostojevski realizmom prodire u modernu, razrađuje psihu svojih likova, njihove navike, razmišljanja i naglašava promjene uma koje su u svakom čovjeku nužne i neizostavne. Istovremeno kritizira društvo, državu i način života na koji je čovjek prisiljen, odluke nadređenih koje običnog čovjeka odvode u propast. Od Dostojevskog kao mlada spisateljica još uvijek mogu samo učiti i nadati se da ću se svojim žanrom, koliko god kompliciran i neobičan bio, približiti oštroumnosti i znanju tog genija. 1. 4. Posebno nadahnuće umjetnika Ruski avangardist Daniil Harms savjetovao je da se ispisuje najmanje pola stranice teksta svaki dan i da se na to gleda kao na svečanost. Pišete li Vi svaki dan? Suludo bi bilo siliti se na pisanje i stvarati pod pritiskom. Postoji vrijeme kada pišem dan za danom, ali postoje svakako i duže pauze zbog obveza. Kada se ideja za fabulu ili lika rodi u mojoj glavi, uopće ju ne zapisujem. Razmišljanje i razvijanje te iste ideje koju čuvam u glavi i po nekoliko dana za mene predstavlja odmor i izazov. Ponekad se čak događa da i prepričam svojim najbližima ideju, pa onda naknadno dobijem inspiraciju i tek tada sve prenosim na papir. Ima i onih besanih noći u kojima se stvara neposredno prije spavanja... Smatram da nije potrebno pisati svaki dan jer pisac ostaje pisac i stvaratelj ideje u koju je siguran svakodnevno. Ponekad je bolje da prođe neko vrijeme kako bi se ideja ustalila, a mašta oko te iste ideje još više rasplamsala... Kako Vam dolazi inspiracija? Inspiracija je uvijek delikatna stvar za onoga koji se bavi umjetnošću. Ja sam izabrala umjetnost riječi za izražavanje svega oko sebe i u sebi. Inspiracija se može pokupiti bilo gdje, bilo kada i preko bilo čega. Često se okrećem atmosferičnoj glazbi koja je za mene ipak samo polazište, ali i divna pozadina za stvaranje. Inspiraciju dobivam i iz prirode, ponekad, kada osjetim prohladni vjetar koji nagoviješta proljetnu kišu ili kad bolje promotrim mistične oblake, bijele ili crne, koji se nadvijaju nad modrim nebom. Ponekad me inspiriraju razni ljudi koje susrećem, njihovi životi i sudbine, a ponekad se zapitam – da sam Bog, kakve bih ljude stvorila? Inspiracija je ono na što se ne može utjecati i ono što ne treba htjeti ili moći razumjeti. Kad umjetnik pretače inspiraciju u djelo, on sam odabire svoj stil, način i odnos prema onome što stvara i odlučuje kako će to stvoriti. Ako ste osoba koja dobiva inspiraciju iz drugih umjetnosti, već ste i sami napola izgrađeni umjetnik! Što od Vas možemo očekivati u budućnosti? Trenutno se bavim pisanjem dvaju fantastično-realističnih romana „Bard Morgan“ i „Lovac na zmajeve“ za koje se nadam da će do proljeća iduće godine biti završeni. Pisac sam koji čvrsto vjeruje u moć inspiracije. Ona je dar koji treba znati najprije poštovati, razumjeti, a potom iskoristiti u svrhu snažne pouke usmjerene bilo kojem čovjeku. Također vjerujem da ću se, osim romana, kratkih priča i pjesama, posvetiti i kritičkim osvrtima novih i starih književnih djela koja privuku moju pažnju. Ovim putem poručujem svojim čitateljima da će biti još mnogo likova i romana koji će ih zainteresirati, jer sam još uvijek mlada spisateljica i na početku svojega književnoga puta. Kad se moje pero bude nadalje razvilo, nadam se da će uslijediti još zanimljivija i poukom snažnija djela, a do tada se zahvaljujem na pruženoj prilici za ovaj intervju i potpori koja je za svakog književnika od izuzetno velike važnosti. Hvala Vama na ugodnom razgovoru. |
